Nema dzemata, kulturne zajednice Bošnjaka,
i drugih naroda
sa vjerskom odrednicom
musliman, da na
ovaj ili onaj nacin
ne obiljezavaju
pored ostalih i
vjerske blagdane-praznike.
Svako se utrkuje
kako ce što bolje,
glamuroznije, šarenije,
rasipnije i ono
hadzjski napraviti
i prirediti taj
skup, teferic,
bajramsko sijelo,
>akademiju<, dernek
i ne znam kako
još zovu te skupove,
naši zemljaci širom
Evrope, Amerike
i Australije.
Kada se ramazan
pocne priblizavati
svome kraju ili
kada >tezgaroši<
i razni >menadzeri<
osjete da se Bajram,
muslimanska nova
godina iliti dan
osnivanja nekog
od dzemata poceo
priblizavati, pocinju
štele, ujdurme,
lobiranja, animiranja
i ostalo što uz
to ide. Nastaje
trka gdje ce se
naci mjesto (velika
sala jal' dvor(h)ana,
traze se donatori
za dzabna ica,
pica i krkanluk.
Tamo se pripremaju
velike kolicine
hrane, koja se
prodaje ili ne,
jede se pije na
racun dobijenih
para od ulaznica,
a nije rijetkost
da se i alkohol
upotrebljava dali
javno
ili na
neki drugi nacin.
Bajramske kao
ustalom i sve druge
vjerske programe
oduvijek je pravio
imam. E, u doba
velike >kulturne<
revolucije posljednjih
godina, imam se
izgleda >nezna<
uklapiti u nove
kulturne trendove
u svojoj zajednici.
Vjerske programe
na tim manifestacijama
ili bolje receno
feštama i dernecima
organizuju haman
svi, pocevši od
nekih modernih
mutevelija (predsjednika),
clanova odbora
i pojedinih dzematlija.
Ono malo vjerskog
programa koje pocinje
sa odlomkom iz
Kur'ana (ašeretom)
se sve više potiskuje,
a nekadašnje ilahije
horske, ucene glasovima
djece i mektebske
omladine zamjenjuju
>ilahije< sa muzickim
instrumentima,
basovima, i visokim
frekvencijama,
a i minutaza programa
ilahija se sve
više skracuje u
korist muzike i
igre. Sve se to
obrazlaze sa tezom
ko još zeli slušati
vjersko predavanje
i vjerski program.
Imami su ostali
usamljeni u svojim
protestima protiv
komercijalizacije
tih vjerskih manifestacija,
a mnogi se boje
da ako budu preglasni
da ce dobiti >nogu<
iz dzemata. Nekada
imamu postaje apsurdno
i ašere prouciti
na pocetku programa,
koji ce za koju
minutu poceti preglasnom
pjesmom u kojoj
se spominje vino,
rakija i razvrat.
Publika i posjetioci
Publiku na tim
sijelima cini
naš narod muslimanski,
narod koji ce
doci na svaki
skup što se organizue
pogotovu u dijaspori
daleko od rodnog
kraja. Narod
voli druzenja
i ima zelju da
se malo opusti
i odmori od svakodnevnice
i posla po bauštelima
i fabrikama.
I tako kada u
neko doba krene
muzika balkanska,
muzika sirova
i raspojasana,
raspojašu se
i cuvstva, osjecaji
i nostalgija
posjetilaca i
zacas spadnu
ogrtaci, bluze
i mantili sa
ramena naših
hanuma, kcerki,
snaha, majki
i sestara i ukazu
se dekoltei,
zategnute hlace,
pantole i gole
noge zena i kcerki
naših, što obukoše
te veceri minice
i razrezane haljine
koje više otkrivaju
nego pokrivaju.
Kolo ono sirovo,
puno cuvstava
i energije se
protegne dvoranom,
a u njega se
uhvate svi, ne
gledajuci ko
ce koga da izvinete
uhvatiti za ruku,
ciju zenu, kcerku,
sestru i majku.
Svira se sve
od Moravca, Uzickog
do Šote, samo
nek se peva i
igra, ostalo
nije vazno ni
bitno, bitni
su visoki tonovi
i emocije.
Gdje ce sjediti
i u kojem redu
(prvom) tu efendija,
odbornici >visoki<
gosti, stare djede
i nene, ljudi od
morala i starosti,
gdje ce sjediti
kada se ukazu ti
dekolteji i ostalo
što zbog teksta
ne mogu spominjati
ovdje, najbolje
je da efendija
tada polahko spakuje
onu bijelu ahmediju
u kutiju, a dzube
preko ruke i da
krene na vrata.
Ko je na potezu?
Nije sve crno
i ruzno na tim
dernecima i >sijelima<,
ima tu i finansijske
koristi za dzemate,
(negdje se sve
potroši za tu noc)
ali dugorocno je
to sigurno štetno
za moral naše omladine
i dzematlija koji
u obiljezavanju
Bajrama jedino
vide zabavu i sirovo
tjelesno izvljavanje
i >opuštanje<.
Imami kao duhovne
vode dzemata, tu
ne mogu mnogo uraditi
jer ako šta pokušaju
popraviti bivaju
ucijenjeni otkazom
ili nekom aferom
u dzematu koju
sigurno nece >prezivjeti<.
