Plesna sezona je odavno prosla..
Odrastali smo u vrijeme kada su valcer i tango ostali u getu plesnih skola,
a maturalnih i svadbenih plesova sjecale su se mame i bake ili nene kada bi im bilo
tesko u zivotu ili kada bi se nasle u cudu kako su brzo odrasle i ostarile i kako su,
skoro preko noci, u galopu nestali, niz glavnu ulicu, svi princevi na bijelim konjima.



Samo pederi plesu, cinilo se ako si djecak, a djevojcice, sto su one o tome mislile,
to nikada necemo saznati jer je sva nasa povijest muska i jer u njihov svijet
nismo htjeli zavirivati bas zato da ne bismo bili pederi.
Ali, ipak, s istorijske distance i na osnovu blijedih i nedovoljno jasnih slika,
sacuvanih s unutarnje strane oka, cini nam se da su djevojcice ipak plesale,
u igri koja se zvala "gume" ili "lastike".
Ritam tom zenskom plesu davala je brojalica: E ma, es es a, es es a, pi pi a.
Niko tada nije znao sto znace ti glasovi, niti da se iza njih krije spelling rijeke Mississippi,
malo iskvaren i iskrivljen, ali ipak prepoznatljiv, barem u naknadnom sjecanju.
Curice nasih djetinjstava za Mississippi nisu znale dok su nad gumom plesale svoje prve plesove, dok su hvatale ritam neke druge igre koja ce ih, mozda, jednoga dana odvesti na tu rijeku, gdje ce na turistickome parobrodu, kao u stripu o Zagoru Teneju, odigrati svoj svadbeni valcer s nekim rumenim, americkim unproforcem.
Garant im tada nece pasti na pamet da im to nije prvi ples nad Mississippijem.
Brojalica je imala i svoje varijacije.

Recimo: E ma, e ma ma, robna kuca Unima.
Pa onda: Emica, es esica, es esica, kobasica. Lastika se podizala na sve vece visine, od clanaka, koljena, bokova, do ramena, pa visoko iznad glave.
Djevojcice su podizale desnu, pa lijevu nogu, sijevale su gacice sa ruzicastim cvjeticima sve dok se ples ne bi pretvorio u kankan i u kojem niko, barem za nasih djetinjstava,
nije vidio nista skaradno.
One vrijeme odrastanja nisu docekale nespremne.
A djecaci su, igrajuci se partizana i Nijemaca i fudbala na male golove,
oni su mogli postati samo ratnici ili nogometasi, a mozda i inzinjeri arhitekture, automehanicari i novinari, ali skoro nitko nije nasao svoju unproforku s kojom bi zaplesao nad rijekom Mississippi i koja bi ga zauvijek uvela u svijet iza ogledala,
onaj svijet u kojem sezona plesa nikada ne prolazi, niti se zivotni putevi
odredjuju strahom da ne budes peder.
Svaka drama, kao i svaka istorija, ima takav tok da likovima koji u njoj sudjeluju nije jasno sto je u njoj vazno, a sto je nevazno, sve dok prica ne dodje svome kraju.
Tako ni igra "gume" nije bila ozbiljna sve dok je ozbiljnome nisu ucinila takva vremena.
Kada ostanes sam sa svojim zivotom i kada bas nista tvoje, ukljucujuci i pasos,
ne vrijedi ni koliko jedna razvucena lastika za gacice, tada svoje dostojanstvo
mozes kupiti od ljudi izvan ovoga svijeta.
Znanje plesa spasava zivot, a svaki je ples samo e ma, es es a, es es a, pi pi a.
Jedan ples katkad je dovoljan da izadjes iz ove povijesti i da te se ona vise ne tice,
da sve zaboravis, a ono sto ne mozes zaboraviti - da sakrijes.
Iza sebe cut ces samo daleke glasove.
Prije kraja plesne sezone bit ces vec zaboravljen i moci ces s kanadskim ili americkim pasosem doci u Bosnu.