Bio je kazu prije onoga rata jedan ducandzija ili bakalin koji je svakome davao da
kupuje na dug. Imao je nekakve teftere u koje je upisivao koliko mu je ko duzan,
a ljudi bi placali kad bi dosli do para,....

A kako se u to vrijeme do para dolazilo rijetko i slabo, tako su i njegovi tefteri narasli i odebljali i bili su vec brojem stranica ravni Kur'anu,
Bibliji ili koja je vec bila sveta knjiga tog ducandzije.
Niko nije upamtio ko je i sto je taj covjek bio, ali se eto pamti da je do u beskraj, tacnije sve do kraja rata davao ljudima da kupuju na dug.
Ducan mu nije bio bas neki, niti se u njemu moglo kupiti svega sto je dostatno za prezivjeti, ali onoga cega je bilo, bilo je bas za svakoga jer je svako mogao
uci u njegove teftere.
U sto je taj covjek vjerovao i zasto je na ociglednu vlastitu stetu pustao ljude da
kupuju ono sto vjerojatno nikada nece biti placeno do kraja, to ce ostati vjecna tajna,
ali je izvjesno da je taj ducandzija bio dobar covjek i da mu se to mora
upisati iako nije zivio u ovoj nasoj povijesti.
Bila je ziva prica o njemu, a to je kao da je i sam covjek bio ziv.
I sta se onda dogodilo? Naislo je ono posljednje saveznicko bombardiranje.
Izginuse oni za koje se bas moglo reci da nisu imali srece jer prodeverase cetiri godine i pogibose od onih koji su ih zapravo oslobadjali.
Tako je poginuo i ducandzija koji je svima koji su za ducan na znali davao da kupuju na dug. Ostali su tefteri debeli kao Kur'an ili Biblija, ali nikome od duznika nije bilo ni na kraj pameti da je nekome nesto duzan.
S dobrim covjekom umro je i dug koji su ljudi imali prema njemu.
Iz ovog bi se dale zakljuciti dvije stvari: nezahvalni smo i ni u sta ne vjerujemo!
A mozda je ipak nekakva placa i nekakvo vracanje duga bilo to sto je prica o ducandziji trajala jos desetljecima i sto je njegovu radnju preporucivala onima koji su se u
vrijeme kada je nestala tek trebali roditi.
U nasoj povijesti takvog ducandzije nije bilo, niti se i u jednom ducanu
moglo kupovati na dug.
Izmedju ostalog i zato sto smo bili dovoljno bogati da nikome nista nismo morali ostajati duzni i sto se knjiga nasih intimnih nesreca nije mogla ispisati brojevima i kolicinom novca.
Bili smo nesretni onako, svak za sebe.
Jednako kako smo bili i sretni. Osim toga, nase vrijeme ne pamti bakalnice.
Potpuno je isceznula i rijec bakaluk, a rijec ducan poprimila je neko sasvim novo znacenje.
U njoj je bilo nekog folklornog prizvuka i nije se koristila ako govornik njome nije zelio reci nesto vise od onoga sto se obicnom rijecju kaze.
Strucnjaci bi rekli da je ta rijec postala "stilski obojena".
Umjesto rijeci bakalnica i rijeci du can rodjena je rijec granap.
Kada bi majka nakon sto bi djeca zavrsila osnovnu skolu opet zatrudnila, tada se govorilo da ce roditi dijete za granape.
Najmladja braca i sestre vukli su kese s kruhom i mlijekom i to je bilo neko nepisano pravilo koje se obicno nije iznevjeravalo i koje bi trajalo duze nego sto je to normalno.
Najmladji su najmladjima ostajali i kad bi navrsili osamnaestu.
I tad ih se jos slalo u granap.
Ta rijec nastala je od necega sto se zvalo GRAdsko NAabavno Preduzece.
Ta firma poslovala je poslije rata, ali se s godinama utopila u druge firme, tako da u nase vrijeme niko za nju vise nije ni znao.
U nase vrijeme svi granapi bili su UPI-jeviili Hepokovi.
U granapu cijele sedamdesete i polovinu osamdesetih radio je poslovodja Adem.
On je bio i poslovodja i sva radna snaga i jedini prodavac.
Onizi, sijed covjek, promuklog glasa i vjecne prijaznosti bio je
integrirajuci faktor nase mahale.
Nismo znali ni ko nam je predsjednik Mjesne zajednice, ni ko nam odvozi smece,
naplacuje vodu i televiziju, ali smo za Adema znali svi jer je njegova zvijezda
paziteljica bila zvijezdom paziteljicom nasih ulica.
On nas je hranio, prao i pitao: "Kako su kod kuce?" U njega se nije kupovalo na dug,
ali to nije vazno jer nisu bila takva vremena.
Vrijedio nam je kao sto je nasim ocevima i djedovima vrijedio onaj bakalin i
zato neka mu je rahmet dusi ako je umro i neka ga nase sjecanje cuva u zdravlju ako je ziv.