Da je barem bilo vise milosti kad vec nije bilo pameti i da se nismo, svi zajedno,
nasli prognani iz vlastitog zivota, mozda bi jednog dana neki studenti pisali
diplomske radove na temu:
"Kako se cekala Nova godina".
Ali od toga, naravno, nece biti nista.
Sva nasa priznata proslost dogodila se prije nasega rodjenja.
Stoga diplomski rad na temu "Kako se cekala Nova godina" nikada nece biti napisan.

Vedar je dan iza zaledjenih prozora i kad bi sad zatvorio oci, sve zaboravio, pa ih opet otvorio, cinilo bi ti se da je vani kraj jula.
Tako je plavo nebo, kristalno cistim i providnim cini se zrak i kao da nije posljednji dan decembra, nedjeljno jutro, deset je sati, u kuci mir i gluha tisina usred koje se nista ne moze dogoditi, niko u takvoj tisini nista ne radi osim sto majka, mozda, para dzemper jer je to jedini posao na svijetu koji se ne cuje.

U kuhinji ce za pet ili deset minuta provriti sarma, prva novogodisnja, i bit ce to
prvi pravi zvuk ovoga dana, zvuk koji ce trajati i koji ce te blago iz jedne
uvesti u drugu godinu tvoga zivota.
Ukljucujes televiziju, prednovogodisnji program, Zana pjeva kao da place, na sveze mleko mirise dan, a po bijeloj sceni saraju kamere vodjene okom Miljkovica i Dimitrijevica,
prvih pravih autora nasih video-spotova, a nakon Zane pojavljuje se grupa Bioritam,
nesto sarajevsko, neuspjesno, a tip nafrckane plave kose slaze ljutitu
facu i pjeva o tome kako su mu ukrali novcanik.
Taj spot grupe Bioritam vrtit ce se po nasoj televiziji jos godinama,
kad god se pojavi neka rupa u programu i kad god urednici televizije ne budu znali sta da puste, sve dok jedne sezone jednostavno ne iscezne, ne ostavljajuci za sobom nikakvog traga, osim sitnog oziljka u kolektivnoj nostalgiji.
Naime, covjeku je draze sjetiti se losih i glupih, a bezazlenih, slika i glasova jer je njih bas temeljito zaboravio i jer u sjecanju vise i nisu tako losi i glupi.
Tome danas i sluze grupe Bioritam i Radio, Bonton baja, Super 98, Sonori iz Bajmoka,
S vremena na vrijeme, Naya i Parlament.
One podsjecaju na taj jedan prednovogodisnji dan, mozda na kraj godine 1981. ili 1982.
i na vrijeme koje smo provodili gledajuci kroz prozor i cekajuci da provrije sarma
i da se na sve strane rasire zvukovi koji ce nas ponijeti u buducnost.
Tisina dugo traje, ali samo po tisini znamo da nam zivot nije bas tako kratak,
po tisini i po cekanju u cekaonicama, pred salterima, s pogledom na ulicne satove
koji stoje kao sto stoji vrijeme u Bergmanovim filmovima.
Mimo toga zivot je kratak i sasvim je malo mjesta za sjecanja.

Nakon sto provrije sarma, odnekud se pojavljuje majoneza, mrkva i grasak,
kuhana jaja i sve ono sto je potrebno za rusku salatu jer nema Nove godine bez ruske salate, tog jela najodvratnijeg od svih upravo po tome sto ga poluprobavljenog
jos danima vidjamo po gradskim ulicama i haustorima.
Od djetinjstva si stvarao predrasudu da se nakon Nove godine ne povraca od alkohola
jer nijedna ulicna povracotina ne lici na alkohol, a sve izgledaju kao ruska salata.

Kada dodje popodne,treba vidjeti posljednju histericnu kupovinu.
Zene u bijelom vec peru podove samoposluga, kasirke su nervozne, neki brko lupa na zakljucana vrata i pokazuje prazne boce od piva, kasirka odmahuje rukom i nesto vice,
on se ljuti, a onda joj upucuje one molecive osmijehe pred kojima i najtvrdje srce popusti, osmijehe koji mozda i jesu ispunjeni lazima, ali im uvijek podlegnes od straha pred necistom savjescu. Brko zahvalan ulazi, trpa u metalnu korpu svoje pive, puno piva,
onoliko piva koliko je potrebno da ne ostane ravnodusan pred Novom godinom
i ne ispadne budala pred vlastitim televizorom koji se toliko raduje i svako malo pokazuje Micu Orlovica kako visoko u zrak podize case sa sampanjcem,
a potom i bacvastog Cuneta Gojkovica, koji bas svake Nove godine pjeva
Kafu mi draga ispeci i drhti mu podbradak u ritmu vibrata, tako da pjevaceva glava
vise nije glava covjeka, nego postaje muzicki instrument, recimo neki egzoticni
africki bubanj u obliku debeljuskaste glave vanzemaljca.
Da ne zaboravim i Sir Olivera (Mlakara)kaze se upravo tako kako se i pise:
Sir kao travnicki sir, a ne Ser kako bi to rekao onaj koji nije zivio taj zivot.
Isto tako, dobro se zna za Bleka Stenu, dok ime Black Stijena ne bi znacilo nista.
I mozes sad skakati do neba i pozivati se na znanje stranih jezika,
ali u nas se Petit Beure uvijek citalo Petit Ber, kao sto se i infarkt u cijeloj Bosni zvao infrakt. On bi nas obradovao uz slavonske tamburice i Kicu Slabinca.