Lijepi strah, efendija dragi, lijepi strah.
Nije mi danas lako sjetiti se cega me je sve bilo strah u ovih pedeset godina
kako se sjecam, ali se lako sjetim cega sam se jos trebao plasiti da mi je bila ova pamet.

Recimo, rani skolski strahovi: Prvi razred osnovne, u ucionicu ulazi direktor,
iza njega dvije plavuse u bijelim mantilima, ne znas sta je, ali ti je srce u grlu stalo
jer dobro sigurno nije.
Spremite se: vakcinacija!, kaze direktor, a ti kao da je rekao
- Spremite se: strijeljanje! I gore je bilo od strijeljanja jer si svoj strah
morao prezivjeti, drhtao si u sebi i dobro si znao da je od tog straha gori strah
od straha i svega onog sto ce se dogadjati ako drugi ucenici primijete tvoj strah.
Neki su se smijali, prvi prilazili plavusama, pruzali svoje gole ruke igli i vec se
vidjelo da ce od njih biti hrabri ljudi.

Hrabrost je mirenje sa sudbinom i netrazenje izlaza kad vidis da izlaza nema.
Od dvije plavuse nekako je strasnija bila ona bradavicava, imala je cetiri bradavice
na licu i iz svake su rasle po tri dlake; dok je ona druga iglu zabadala polako,
ova ju je bacala kao pikado, skoro iz zaleta.
Ne sjecas se vise kojoj si dopao. Sutra i narednih dana boljela te je ruka,
a hrabri su se zalijetali da s tvojim bolnim ramenom igraju Mose.
Biti odrastao, biti velik tih dana znacilo je da te vise niko nece udarati po ruci
u koju si dobio vakcinu.

Sljedeci takav strah bio je strah od ranjavanja, klanja i ratne smrti.
Taj strah hrabri su prezirali na jednak nacin kao i strah od vakcine.
Oni koji su u medjuvremenu odrasli, opametili se i postali lukavi tumacili su
ga kao nesto sasvim normalno, dopustajuci ti samosazaljenje kao nesto
sasvim normalno, nesto ljudsko, sto je sa stanovista humanistickog bontona
najblize osjecaju covjeka u ratu.
Nikad ti nisu bili dragi, nisi se mirio s vlastitom odrasloscu, pa si svoj strah od ranjavanja, klanja i ratne smrti u grlu dozivljavao jednako kao i strah od vakcinacije.
Dobro si se sjecao i dobro si znao da je to dvoje isto. Barem kada si ti u pitanju.
Nisi hrabar i u bezizlaznoj situaciji izlazis na ona vrata koja su, da bi se zadovoljila
patetika muskog svijeta, rezervirana za zene i djecu.
Ali jasno ti je, efendija dragi, da iza te odluke ne stoji nista drugo,
nikakva vrlina ili pamet, nego samo lijepi strah.

Izmedju ta dva dogadjaja dogodilo se Svjetsko prvenstvo u boksu,
godine 1978., u Beogradu.
Nakon sto nijedan nas nije osvojio zlato, a manje sjajne medalje osvojila su
njih sestorica, na ring je pred Kubanca Teophila Stevensona izisao Dragan Vujkovic. Stevenson je tih godina bio najveci amaterski bokser na Svijetu i govorilo se,
pogotovo u socijalistickim zemljama i medju onima koji su voljeli gubitnike,
kako je veci i od samog Muhameda Alija.
A mi smo pred svojim televizorima od nesretnog Vujkovica ocekivali da
pobijedi jednog takvog. Ili da pobijedi ili da barem pogine u ringu.

Tako je poceo jedan od najneobicnijih obracuna s hrabroscu.
Mi smo bili hrabri, a Vujkovic se trebao tuci sa Stevensonom.
Medjutim, on je od prvog udarca gonga poceo bjezati po ringu, skakutati na sigurnoj razdaljini, plesati igru koja se nasoj balkanskoj muzevnosti cinila
nedostojanstvenijom od Labudjeg jezera.
Vabio je Stevensona da ga udari, ali ne jako, tek toliko da gledateljstvo vidi da
ga je udarilo, pa ce se nas Dragan srusiti kao da ga je pogodio grom.
Ali Kubanac nikako da udari jer kako ces udariti covjeka koji bjezi kao sto si ti,
efendija dragi, bas ti koji ovo sad pricas, bjezao pred vakcinacijom.
I negdje pred kraj prve runde ipak je Vujkovic uspio prizvati jedan prilicno blagi
udarac u pleksus, srusio se i vise se nikada, barem sto se nas i naseg
nacionalnog ponosa tice, nije digao.
Sve hrabre i sve plasljive u nasoj domovini trajno je zaprepastio njegov kukavicluk.

Kasnije smo bas na Vujkovica bili kivni jer na tom svjetskom prvenstvu nismo osvojili zlato. Ostala sestorica izgubila su cestito i posteno, ali on nije.
Nikada nismo htjeli misliti o tome da bi Dragan Vujkovic od Teophila Stevensona,
najveceg amaterskog boksera svih vremena, izgubio i da je nasrnuo na njega kao samoubojica iz Alana Forda.
S tom razlikom da bi dobio strasne batine. Mi bismo imali satisfakciju jer bi se osjetili
hrabrim u svom kolektivnom zrtvovanju i uopce ne bismo primijetili da je
jedini Dragan prebijen, a mi drugi se samo furamo na to.