U vrijeme bozicnih praznika i na ljeto, kad bi se ostatak Bosne selio na more, Jugosvabe
su u svojim starim mercedesima i bemveima, s gepecima punim darova, stizali kuci.
Nosili su ruzne karirane sakoe ogromnih revera i uske najlonske kosulje sa sirokim kravatama.

Lica su im bila ukrasena cupavim crnim zulufima ispod kojih bi s vremena na vrijeme
bljesnuo debeli zlatni lanac.
Ljutili su se sto smo ih zvali Jugosvabama jer su bili samo "radnici na privremenom radu u inostranstvu", a u grudima su nosili velika snazna srca u koja bi stala cijela Jugoslavija
i ne bi nikada iz njih izlazila, nego je cekala te dane kada bi se zajedno s njima vracala kuci.
Nitko nije mogao biti takav patriot kao Jugosvabo, nikome otadzbina nije bila takva
artiljerija duse kao Jugosvabi i nitko nije toliko volio Tita kao Jugosvabo.
Mi drugi bili smo nezahvalni i nismo znali kako nam je dobro, nismo vidjeli kako tuce i ubija
"ekstremna neprijateljska emigracija", niti koliko znoja iz insana moze iscijediti
strasni kapitalisticki gazda.
U svojim selima Jugosvabe su gradili nove kuce. Te kuce razlikovale su se od svih kuca koje smo ikada vidjeli. Nisu gradjene na dvije ili na cetiri vode. Njihovi krovovi dodirivali su nebo, s balkonima i terasama na sve cetiri strane svijeta, ukrasnim gipsanim stupovima i kamenim lavovima, garazama i velikim gvozdenim kapijama iza kojih je ostajao nevidljivim jedan unutrasnji svijet o kojem nismo puno znali,
ali to nije bio razlog da mu se ne podsmjehujemo.
Te kuce su tokom sedamdesetih stvarale jedno sasvim novo lice bosanskih sela, lice ruzno,
jadno i siroto u svom tesko stecenom i u osnovi prividnom materijalnom bogatstvu.
Jugosvabe su u Bosnu donijeli Bavarsku vidjenu u ranim radnickim jutrima,
ocima mamurnog covjeka.
Jugosvabe su ljudi koji vjeruju da ce se jednog dana vratiti kuci.
To su ljudi koji kucom smatraju onu ruznu gradjevinu koju kao zaduzbinu i vakuf svoje
duse grade u svome selu.
Trebaju im godine i godine da shvate kako se zapravo nemaju kamo vratiti,
ali tada je najcesce vec kasno, pritiscu godine i ne moze se vise raditi od jutra do mraka,
pa onda kao svoj konacni poraz i kapitulaciju prihvacaju povratak i penzionerski
zivot u svijetu iz kojega su odsustvovali i greskom su ga smatrali zavicajem.
Nikada nisu postali Svabe jer se na socijalnoj ljestvici nisu pomaknuli sa dna,
a prestali su biti Bosanci jer su svu svoju zivotnu snagu ulozili u to da se odmaknu
od bosanske sudbine.
Izmedju Bosanca i Jugosvabe razlika je bila kao izmedju novog fice i starog mercedesa.
Ta razlika se najbolje uocavala na Jadranskoj magistrali.
Nitko te u najgoroj okuci nije tako strasno preticao kao Jugosvabo jer nikome osim njemu nije bilo toliko vazno pobijediti u toj utrci, vaznijoj od zivota i smrti, utrci koja je zapravo
dokazivala da je zivot uopce imao smisla.
Jer cemu smo se zlopatili sve te godine, radili najgore poslove na svijetu i bolovali samocu
nerazumljivih rijeci stranoga jezika ako ono jedino do cega smo dosli, taj auto,
nije vrijedno izgubljenog vremena i ako ne moze preteci najobicnijeg ficu.
Prica o Jugosvabama trajat ce onoliko dugo koliko bude trajala i prica o Jugoslaviji.
Ti ljudi podijelit ce sudbinu svoje zemlje, nestat ce preko noci ili u jednom jedinom danu,
onda kada postanu svjesni da je dug prema otadzbini isplacen,
a ona kuca-nesretnica u rodnom selu zapaljena.
Tada ce Jugosvabe postati dobri Srbi, Hrvati i Bosnjaci, a "ekstremna neprijateljska emigracija"
uvuci ce se u njihova srca, bas na ono mjesto na kojem je bio drug Tito i centralni komitet.
Sve ce se tako promijeniti osim jedne stvari:
Ti ljudi iznova ce biti veci patrioti od nas i nece propustati priliku da nas pouce nacinima na koje se trebaju voljeti novostecene domovine.
S nekom vrstom sladostrasti mnogi ce bivsi Jugosvabo gledati izbjeglice kako se povlace po njemackim ulicama i mozda ce bas tada shvatiti kakvog je smisla imao odlazak na
"privremeni rad u inostranstvo".
Naravno, uvijek ce biti i onih drugih koji ce i dalje osjecati istu onu staru griznju
savjesti i pomagat ce svoja sela i zaseoke, svoje zemljake i izbjeglice,
dopustati da budu prevareni i opljackani od roda rodjenog i nikad ih nece prestati
zuljati taj kamencic zavicaja u cipeli.
Rijec Jugosvabo nestala je sasvim iz upotrebe godine 1991.
Danas ju vise nitko ne koristi, a vec ima i onih koji ne znaju niti sta je ta rijec znacila.
Pogrde, uvrede i psovke najduze zive u jeziku i iscezavaju iznimno rijetko, tek ako iscezne
kontekst u kojem su bile moguce.
Ali kada se to dogodi, takve rijeci iscure iz jezika kao voda iz oluka nakon kratkog ljetnog pljuska.

Riječ dijaspora (grčki ????????, rasipanje ili sijanje sjemena) bez velikog slova je naziv
za osobe ili za dio jednog naroda koji je bio prisiljen napustiti svoju korijensku zemlju,
bivajući tako raspršeni na sve strane svijeta.
Mnogi narodi svijeta svijeta imaju svoju dijasporu, tako i mi.

Dijasporac: lijepa i zvucna rijec koja opisuje osobu: upadljivo obucenu, opustenu, koja pije,
a ne mari za cijenu pica, vozi automobil novijeg godista sa 'stranjskijem' tablicama i posjeduje putovnicu jedne od zapadnih 'dezela'.
Pored gore navedenih kvaliteta lako su prepoznatljivi u gradu po kamerama
i foto-aparatima koje ne ispustaju iz ruku.
Snimaju sve: od izlaska iz aviona, gdje prvo snime godisnje promjene sarajevskog
aerodroma sve sa pasoskom i carinskom kontrolom, do svakog i najzabitijeg kutka
grada koji takodjer ostane zabiljezen na njihovim dokumentarcima.
Obicno zure da brzo posjete rodbinu kako bi mogli skoknuti do mora jednu sedmicu.
U ovo doba godine svi su se vec vratili u "svoje"drzave.Ubijaju sa pricom kako je tamo
"kod nas'i kako je Bosna zaostala zemlja, a domaci cudom se cude kako su se strahovito
promjenili u neke njima nepoznate osobe.
U promjenama licnosti i ponasanja posebno prednjaci americka dijaspora sa presirokom
lepezom prica o kupovini novih automobila i 'pravljenju' novca,
kako kroz 'full' tako i kroz 'part-time jobove'.
Nakon sto se istrose pricama kako je tamo sve 'cool', ne mogu da vjeruju da kod nas
i mladji od 21 godinu mogu kupiti alkohol i jedino je to 'cool' dok sve ostalo 'sucks'.
Pokloni su im obicno jeftine majice (vecinom previse siroke) sa slikama i imenima njihovih
koledza ili nba timova i obecavaju da ce 'next time' donijeti i nike - za ovaj put nisu
znali brojeve. ( iz svog iskustva znam da niti jedan komad odjece koji sam poklonio nisam vidio za vrijeme boravka da je neko obukao.Valjda razliciti modni trendovi).
Obicno postoje tri pitanja za dijasporce:
Prve sedmice: Kad si dosao? Druge sedmice: Koliko ostajes? i Trece sedmice: Kad ides?.
Ipak, bosanskohercegovačka dijaspora godišnje u BiH, po raznim osnovama,
unese šest do sedam milijardi eura.
Tako da su oni i najveći ulagač u bh. privredu i svojim novcem čuva socijalni mir u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Centralne banke BiH, prošle godine je bh. dijaspora unijela u BiH dvije milijarde eura, plus gotovinu koja je sigurno duplo veća od ovog iznosa.
Pored toga, mnoge porodice dobivaju novac od svojih članova razasutih diljem svijeta.

Antagonizam između matice i dijaspore, čini se, još će trajati.
Nikako da se približe dva oprečna stava smještena u dvije konstatacije:
gdje si bio ti kad je bilo najteže i ne znaš ti kako je tamo teško.