Zahladilo je ,ali ovdje u Americi nema problema jer ima dovoljno gasa za grijanje i sjetih se kako smo se mi grijali sedamdesetih.

Od pocetka oktobra do kraja marta uglavnom grijalo se na ugalj ili loz-ulje.
Postojale su tri vrste uglja: kreka je bila najbolja, banovici su bili nesto losiji, a najgori je bio ugalj koji se zvao miljevina a onaj kod nas u Hercegovini iz Gacka.
Razlika u cijeni bila je neznatna, ali vrlo cesto kreke i banovica nije bilo na skladistu,
pa smo bili osudjeni na miljevinu, njezin smrad i dim, te na noci u kojima su se
mrznuli prsti kad bi ostali izvan jorgana i jutra kada smo se jedva dizali iz kreveta
jer su kreveti bili topli i njezni, a sav nas svijet bio je smrznut.
Fine familije ugalj za sljedecu godinu uplacivale su krajem maja i pocetkom juna,
svakako prije odlaska na ljetovanje, dok smo mi aljkavi i nekucevni,
a takvih nas je bila vecina, cekali septembar.
Stotine familija je cekalo da im dodje kamion sa ugljem.
Prolazili bi dani i sedmice, prosao bi vec citav mjesec od dana uplate do dana dostave.
Katkad bi vec pao i prvi snijeg, kamion bi se istovarao po nevinoj bjelini nase ulice, uzimali smo lopate u ruke i onda polako, lopatu po lopatu, kantu po kantu, pa u podrum.
Zvuk metala koji struze o asfalt nezaboravan je i neponovljiv i vise ga nikada
necemo cuti jer nigdje na svijetu nema tih vrsta uglja, tih kreka, banovica i miljevina,
a pogotovu nema tog Sarajeva koje se gusilo i grijalo na dimu rudnih
bogatstava Bosne i Hercegovine.
Pec se punim imenom zvala "trajnozareca pec Kreka Vesso".
Pocetkom sedamdesetih bila je hit nauke, tehnike i termodinamike.
U prospektu je pisalo da se nikada ne gasi ako se po propisima nalozi, ali mi se tih propisa nismo mogli drzati jer smo nasu pec lozili obicnim domacim cumurom, sto je,
po propisima, bilo nedopustivo.
Naime, trajnozareca pec Kreka Vesso se, prema prospektu, trebala loziti briketima od koksa, koji su se prodavali u najlonskim vrecama od po dvadeset kilograma i bili su nevidjeno skupi. Ti briketi su, navodno, bili silno mocni, njihov zar grijao bi i po dvanaest sati nakon posljednjega lozenja i omogucavali su da samo jedna Kreka Vesso pec
zagrije cijeli dvosobni stan.
Tako je to, mozda, bilo u Njemackoj, u zemlji po cijoj smo licenci proizvodili te peci,
ali u Bosni i Hecegovini je moralo biti drukcije.
Niko nije imao tih para da umjesto banovica, kreke i miljevine kupuje koks, a oni koji su imali para, ti se nisu grijali na samostalno lozenje.
Peci na loz-ulje bile su jos strasnije od trajnozarecih peci Kreka Vesso. Dok su sobe u kojima se lozio ugalj vonjale na teski crni dim, na sumpor i podzemni svijet ubogih bosanskih rudara, sobe koje su se grijale na loz-ulje zaudarale su kao utroba najcrnjeg kamiona. Smrad uglja bio je nas, domaci, dok je vonj nafte pripadao nekom tudjem, visokorazvijenom industrijskom svijetu, ali ne njegovim stanovima i sobama, nego njegovim tvornickim postrojenjima.
Valjalo je prezivjeti tu zimu, dok je u rana jutra s malog plavog Sonyjevog tranzistora svirao mali slager sezone i dok smo se, prije skole, spremali da trknemo do pumpe i donesemo dvadeset litara loz-ulja, koje ce nas ogrijati i okaditi u naredna tri dana. Za takvim grijanjem i tim zimama niko normalan ne moze osjecati nikakvu nostalgiju, pa ni za danima kad se i u skoli slicno grijalo, pa smo onda glavoboljni izlazili na hladni i smrznuti dan, nesvjesni da pred nama stoji cijeli zivot i da cemo u tom zivotu tijela i srca grijati na nekim drugim, manje pamtivim i smrdljivim ogrjevima.
P.S.Namjerno ne pisem cumur jer mnogi ne mogu razumjeti jer nisu osjetili njegov vonj.