Sjecate li se ZOI 84? Ovih dana se obiljezava godisnjica odrzavanja i necu pisati sjecanja o njima ,niti o Samaranu  niti o Vucku ,jer sam vec pisao,nego mi na pamat dodjose druga dvojica.

 

Rijec je o dvojici Talijana, Gvidu Pankvaldiju i Djenaru Olivijeriju. Oni koji ih se i danas sjecaju, a takvih je po svoj prilici manje nego aktivnih govornika japanskoga jezika u Unsko-sanskom kantonu, vjerojatno su spremni platiti rucak svakome tko se jos sjeti Gvida i Djenara, ama ne samo platiti rucak nego i uruciti pocasni doktorat iz sjecanja. Naime, Gvido Pankvaldi i Djenaro Olivijeri su od onih likova iz nasih zivota koji su temeljito nestali, ne ostavivsi za sobom nikakvoga traga i ama bas nicega za sta bi se morao zakaciti cicak memorije.

Jedan je izgledao kao gospodin, ali od one gospode koja na ruci nose pet ili sest satova i koja ako nisu diplomirala na bezbolnom vadjenju novcanika iz tudjih dzepova, onda su barem radila kao prezenteri kuce straha u cirkusu Moira Orfei. Drugi je bio debeo i bacvast, tipican vlasnik trscanske prodavnice istocnoeuropske konfekcije s kraja sedamdesetih.

Gvido i Djenaro se, medjutim, nisu bavili spomenutim poslovima. Ili se barem tim poslovima nisu bavili u vrijeme kada su usli u nase zivote i kada su svaka bistricka nena, slavonska snasa i mostarska viklerusa znale za obojicu. Ti ljudi bili su suci u Igrama bez granica, tradicionalnoj manifestaciji koja je u jednom trenutku bila popularnija i od Eurovizije i od nogometa i koja se selila iz grada u grad, uzduz srednje, juzne i jugoistocne Europe. Svaki put takmicilo se u novim sportovima, a sportovi su bili sve ludji od ludjega, tako da se s povijesne distance covjek lako zapita tko su bili ti ljudi koji su pristajali praviti budale od sebe preplivavajuci bazen s gumenim kostima u zubima ili veruci se uz nasapunjan jarbol maskirani u izumrlu pticu dodo. I jos su skakali od srece kada bi im Gvido i Djenaro u plavim sakoima s vjestackim karanfilom u zapucku urucivali pehare za osvojena prva mjesta.

No, povijesna distanca samo i sluzi tome da istoriju ocisti od zivota i svede je na hramove, grobove i datume koji oznacavaju kada se nesto dogodilo prvi put. Ljudi koji su sudjelovali u Igrama bez granica bili su slicni nama, zapravo nasoj starijoj braci i ocevima koji bi se isto tako maskirali u kokosi da im je reklo da to treba za pobjedu. Tako je to bilo onda, a tako je mozda i danas, ali samo u svijetu s kojim mi nemamo vise nista.

Vrhunac Igara bez granica bio je one godine kada je po prvi puta pobije dila neka nasa ekipa. Ako sjecanje ne vara, bila je to ekipa grada Kragujevca, a pobijedili su negdje u Italiji ili Austriji. U kasnovecernjem televizijskom dnevniku spiker je bez ikakve ironije procitao vijest o jos jednom uspjehu nasih sportskih ekipa i nasih ljudi koji su sve hendikepe nadoknadili tradicionalnom borbenoscu. I uopce se nismo pitali, ni tada, ni ikada, zasto bas mi imamo sve te hendikepe kad bi nam bez njih bilo lakse pobjedjivati i kada ionako niko osim nas za njih i ne zna. U svakom slucaju, te veceri Kragujevcani su se borili za sve nas, a cijela je Jugoslavija zajedno s njima onom gumenom nosorogu nabacivala sarene plasticne halke na rog.

Vec sljedece sezone rodjene su Igre na snijegu, ili se ta manifestacija drukcije zvala, ali sustina je bila ta da su takmicari ono isto sto su radili ljeti poceli raditi i zimi. Umjesto kokosiju u olimpijskom bazenu, sada smo imali kokosi na skijama, a Djenaro Olivijeri i Gvido Pankvaldi su tim povodom dosli i u Sarajevo. Jahorina je tako postala domacin njihovoga cirkusa koji ce biti zaboravljen kao sto zaboravljen biva svaki cirkus nakon sto ode iz grada.

Djenaro Olivijeri i Gvido Pankvaldi otisli su tada mozda zauvijek. Nakon sto su Igre bez granica izasle iz mode i nakon sto ih je zamijenila neka druga manifestacija u kojoj mi vise nismo sudjelovali, vise nije bilo potrebe za takvim sucima. Ali blazena ostaju vremena kada su prevaranti izgledali bas kao prevaranti.