U MOM SLUČAJU ISKUSTVO PISANJA I PROGONSTVA SE MEĐUSOBNO NE ISKLJUČUJU
Jednog aprilskog ponedjeljka pita me sestra iz Banja Luke da li sam gledao jučerašnju emisiju HRT-a "Nedjeljom u dva", urednika i voditelja, u međuvremenu službeno proglašenog novinara godine u RH, Aleksandra Stankovića?
Odgovorio sam da nisam još stigao pogledati te upitao zašto me to pita? Odgovorila je da je Stankovićeva gošća bila mlada hrvatska spisateljica Ivana Simić Bodrožić, rođena Vukovarka, te da je na nju ostavila snažan dojam. Odmah potom sam pogledao emisiju i shvatio sestrinu preporuku. Naravno, moj novinarski crv je odmah proradio i tražio sam načina kako da stupim u kontakt s Ivanom. Uz pomoć Dore Valent, kćerke mojih koprivničkih prijatelja, dobio sam broj Ivaninog kućnog telefona u Dugom Selu, pokraj Zagreba. Kada sam upitao za intervju, odmah je pristala, ali uz uvjet da prvo pročitam njen prvijenac HOTEL ZAGORJE, na koju temu i želi razgovarati za javnost. Potom mi je poslala elektronsku verziju romana kojeg sam pročitao. I nakon Stankovićevog razgovora s njom te nakon mog (prvog) čitanja knjige, percipirao sam je kao njenu autentičnu životnu pricu, s literarnom aromom. Zato sam i postavljao pitanja kakva sam postavljao.
Poštovana Ivana. Predlažem da ovaj razgovor obavimo ne samo kao novinar i mlada spisateljica, nego i kao dva prognanika. Tako ćemo bolje razumjeti. Slažete li se?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: U mom slučaju iskustvo pisanja i progonstva se međusobno ne isključuju, upravo kroz literaturu pokušala sam dijelom obraditi i temu progonstva, između svih ostalih kojih sam se dotakla.
Naravno, temelj za ovaj razgovor bit će vaš prvi roman HOTEL ZAGORJE. Budući da se radnja istog odvija i u Zagrebu i u Italiji, a kroz vaša sjećanja i u rodnom Vukovaru, zašto ste izabrali takav naslov?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Pripovjedačica u romanu, devetogodišnja djevojčica, početkom rata odlazi iz Vukovara, a dio života provodi u prognaničkom smještaju, bivšoj Političkoj školi koja se nalazi u Hrvatskom Zagorju.
U romanu poprilično dominira animozitet prema Zagorcima. Zašto?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Bojim se da je čitanje u kojem se doslovno shvaća animozitet prema Zagorcima čitanje koje pokriva samo jednu razinu i promašuje bit upravo prognaničkog iskustva. U romanu se naprosto ne radi o tome da su prognanici pozitivci, a Zagorci, Zagrepčani ili ostali negativci. Radi se o skupini ljudi, prvenstveno djevojčici kroz čije oči gledamo svijet, koja biva izmještena iz svog grada, koja je izgubila tlo pod nogama i sada je primorana nastaviti život među ljudima koji su joj potpuni stranci u jednoj traumatičnoj situaciji. Da je došla u bilo koji drugi dio Hrvatske ili neku stranu zemlju dogodilo bi se isto.
Zašto ste kao djevojčica od 10-ak godina mislili da je Tuđman dobar, a Tito nije. Mislite li tako i danas?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Voljela bih naglasiti da se ovdje prvenstveno radi o romanu, odnosno fikciji, koji se dijelom temelji na mom životnom iskustvu. Stavovi devetogodišnje pripovjedačice i moji (autoričini) stavovi nisu jednaki, a zašto je ona s deset godina mislila da je Tuđman dobar, a Tito ne, govori upravo o društvu u kojem stasava. Dijete u tim godinama nema razvijeno kritičko mišljenje i na stvari gleda onako kako to rade ljudi oko nje. Ako pak pitate za mišljenje mene o dotičnim političarima ne mogu na to pitanje odgovoriti u kategorijama dobar ili loš, jer u tim kategorijama govore djeca.
Zbog svega što se dogodilo vama, vašoj obitelji, sugradjanima pa, ako hoćete, i narodu, imate li animozitet prema Srbima? Da li se i kako uspješno borite u sebi protiv generaliziranja?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Nemam animozitet prema Srbima, ali imam prema politici kojoj je u jednom trenutku u Srbiji bila naklonjena velika većina, tada je tamo vladala strašna atmosfera kojoj su podlegli mnogi. To je slika koje se teško riješiti i zbog toga dugo vremena nisam o svom odnosu prema Srbima niti razmišljala. Trauma koja se meni u životu dogodila ispunila je prostor u koji bi možda inače stao interes za ljude s druge strane, ali ja sam se s tim pokušavala izboriti na razne načine pa i pisanjem i nadam se da će to biti uspješno.
U nekim dijelovima romana ima, da se izrazim filmskim terminom, malo slobodnijih scena. Da li ste razmišljali kako će one biti prihvaćene od strane konzervativnog dijela čitalačke publike, kod vaše mame, brata...?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Ne, nisam o tome razmišljala, jer kao što sam već napomenula radi se o književnom djelu, a ne o mom životu, tako me gledaju i moja obitelj, a nadam se i konzervativniji dijelovi društva, iako ja osobno ne vidim ništa sporno.
Da li su i koliko pisma vašega brata, upućena najprije predsjedniku Tudjmanu, a potom MORH-u, zaista pokrenula proces rješavanja stambenog pitanja vaše obitelji?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Mislim da pisma nisu pokrenula ništa i ona su uklopljena u radnju romana upravo da bi pokazala neučinkovitost sustava čak i kad sustav na njih odgovara.
Za mene su vaši roditelji, svako na svoj način, glavni junaci romana. Da li su i za vas, ne kao njihovo dijete, nego kao autoricu?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Ovisi iz koje perspektive gledate, roditelji su svakako značajni likovi u romanu, ali djevojčica je, ako gledate s literarne, ili ako hoćete teorijske strane glavna junakinja, pored rata, koji je pokretač svega, glavni antijunak.
Da li danas, kada imate svoju obitelj i, uostalom, kao odrasla osoba, bolje razumijete brižnost svoje majke u vrijeme kada su nastupili tinejdžerski izazovi, a ona vam je bila i otac i majka?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Naravno. Roditeljstvo, kao ništa drugo, dodaje još jednu dimenziju životu koju nemaš dok si sam i dok se brineš samo za sebe, a na neki način obogati i sva tvoja dotadašnja iskustva, naprosto svijet gledaš drugim očima.
Ima li ikakvih naznaka da bi se konačno mogla saznati istina o vašem ocu. Da li je još na spisku "nestalih"?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Moj otac je još uvijek na popisu nestalih. Proces suđenja na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu još nije završen i ja se nadam, iako nema jasnih naznaka, da će se ipak u nekom trenutku njegova i sudbina ostalih nestalih na Ovčari saznati.
Jeste li zadovoljni sa dosadašnjim interesiranjem za knjigu? Kako je mogu nabaviti potencijalni čitatelji izvan RH, pa i izvan Evrope?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Jesam, naravno. Roman je dobio dosta veliku recepciju u javnosti, a ja se nadam i postoje neke naznake da će biti i prevedena ne neke eurposke jezike. Što se tiče hrvatskog izadanja, nisam posve sigurna, ali mislim da se knjige mogu i kod nas nabaviti on line putem.
Hoćete li nastaviti sa spisateljskim poslom i šta je, eventualno, slijedeće na redu?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: To je ono što volim raditi pa se nadam da će mi poći za rukom time se i nastaviti baviti. Imam trenutno nekih planova, ali sve su to počeci pa ne bih puno o tome pričala, osim da pomalo pišem, i pišem ono što mi je važno.
Kako često posjećujete rodni Vukovar, koji je već petnaest godina slobodan - hrvatski grad i da li biste se mogli u njega vratiti?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: U zadnje vrijeme vrijeme Vukovar posjećujem sve češće i uvijek sam uzbuđena kad onamo odlazim, ipak je to moj grad, i iako više od polovice života živim u drugim mjestima, kad god me netko pita odakle sam, kažem, iz Vukovara. Budući da sam u Zagrebu studirala i osnovala obitelj trenuno sam ovdje našla svoj dom i dobro se osjećam, ali ponekad, poželim imati u Vukovaru neku bazu, mjesto na koje mogu otići kad mi dođe. Za sada nemam, ali jednog dana, možda se i to dogodi.
Iz svoje prognaničke perspektive često znam (i javno) reći da "ovdje nismo, tamo ( u zavičajima koji to vise nisu) nas - nema..." Uostalom, u sličnim tonovima ste i vi završili svoju knjigu. Zaista, hoće li naša prognanička duša ikada i gdje biti smirena ispod kape nebeske? Jesu li naše sudbine, ma koliko svaka za sebe bile drugačije od drugih, istovremeno itekako i zajedničke?
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Duboki osjećaj neukorijenjenosti koji trauma rata ostavi na sve prognane nešto je za što mislim da ljude prati cijeli život, možda ne sve, ali veliku većinu. Ono što je poslije važno je kako se s time nosimo i da li se možemo ukrorijeniti u nešto što nije samo zavičaj i izići na kraj s vlastitom traumom koju treba osvijestiti. U toj mjeri sudbine su zajedničke, ali opet u životu ima mnogo faktora koji utječu na nas kao i razdoblje života u kojem nam se rat dogodio.
Hvala vam velika za ovaj razgovor.
SIMIĆ-BODROŽIĆ: Nema na čemu.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (208)
