BANJA LUKA KROZ ISTORIJU

O Banjaluci za vrijeme srednjovjekovne bosanske drzave ostalo je malo zapisa, iako je to bilo vrlo burnno vrijeme ne samo po otporima i samoodrzanju, vec i snaznijem razvoju zanastva, trgovine i zamjetnom skoku kulture. Pisalo se glagoljicom i bosancicom, narodnim jezikom. Ispisano je na desetine povelja i darovnica. Kulturna bastina je obogacena knjigama lijepo ukrasenim ornamentima i minijaturama. Banjaluka, ili bolje receno podrucje sadasnje Banjaluke, zivjelo je svoj zivot pod vlascu Hrvatinica u podrucju Donji kraji u Zupi Zemljanik. Na domak sadasnje Banjaluke, u njezinoj neposrednoj blizini nalazili su se, jedan do drugog, stari bosanski gradovi. Vrbaski grad (Vrbas), Zvecaj i Greben na lijevoj obali Vrbasa, malo dalje Bocac, a nasuprot Grebenu, Zemljanik na desnoj obali Vrbasa. Najstariji medju njima, koliko je do sada poznato, je stari grad Greben kod Krupe na Vrbasu, koji se po prvi put spominje 1192 godine. Ovom utvrdom su vladali plemici iz obitelji Hrvatinica, a povelje iz 1374 i 1375. godine kazuju da je u gradu Grebenu postojao franjevacki samostan i da su iz njega vodjene prepiske s rimskim Papom Pijom II, sto se zakljucuje iz istorijskih spisa "Acta Bosnae" od Fermendzina. Nesto kasnije spominje se Vrbaski grad, cija lokacija nije tacno utvrdjena. Vrbaski grad, po nekim izvorima po prvi put se spominje kao tvrdjava 1295.godine, a bio je svojina nekok bana Radoslava, dok se po drugim spominje 1244.godine. Medjutim, sacuvane su dvije povelje sacinjene u Vrbaskom gradu: jedna 26.XI 1320. godine, a druga oko pola godine poslije - 12. V 1321. godine. Ipak vojvoda Hrvoje Vukcic-Hrvatinic nije svoj dvorac imao ni u Vrbaskom gradu, ni u Grebenu, niti u utvrdjenom gradu Zemljaniku (koji se spominje 1287.godine, a nalazio se na desnoj obali Vrbasa, nizvodno od Grebena), vec u Zvecaju. Ostalo je nepoznato da li je Dijak Butko bas u Zvecaju napisao cuveni Hrvojev missal i ukrasio ga sa 12 lijepih kompozicija.

O postojanju Vrbaskog grada, pored spomenutih povelja, objavljenih u Codex diplomaticus kazuje i pismo Hrvoja Vuckcica upucune kraljici Brbari, supruzi kralja Sigismunda. U njemu Hrvoje Vukcic, kao dokaz svoje vjernosti kralju, nudi Vrbaski grad, ali i grad Kozaru (Sv.Martin), osnovanu 1344.koji se nalazio u Zupi Sana.

Na zalost, o kulturnom nasljedju iz tog razdoblja malo se zna, iako postoje darovnice i povelje, pisma i knjige, zapisi iz razdoblja bosanske drzavnosti i mada i u okolici Banjaluke, odnosno Bosanskoj krajini postoji i vise stotina stecaka, o kojima nema pomena ni u jednoj od brojnih publikacija i naucnim djelima. Stoga, obrada stecaka i temeljiti pregled svih vidova pismenosti iz tog razdoblja, u kojima sigurno ima dosad nepoznatih podataka o prilikama u ovim krajevima u srednjovjekovnom razdoblju, treba ocekivati da ce otkriti mnogo toga nepoznatog I tako osvijetliti zivot ovih krajeva i Banjaluke u razdoblju prije dolaska Turaka u ove krajeve.

Utvrdjenjo je, medjutim, da je u srednjem vijeku na podrucju sadasnje Banjaluke postojala "jaka utvrda sa znatnijim trgovistem i franjevackim samostanom u podnozju" koju po prvi put pod imenom spominju 4.februara 1494. godine (Monumenta Hungariae historica-Diplomataria; vol XL, Budapest 1915.) u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II Jagelovica. Gdje se nalazila ta Banjaluka, kojoj je kastelan bio Juraj Mikulasic, to je bio predmet dugih rasprava. Banjaluku su jedni smjestali na usce Vrbanje, drugi na mjesto starog grada Kastela, treci u Gornji Seher, dok su cetvrti Banjaluku poistovjecivali sa Vrbaskim gradom, iako je u tursko-ugarskom ugovoru iz 1519. godine, posebno naznacen grad Banjaluka, a posebno Vrbaski grad.

Pored drugih vijesti o gradu Vrbasu za nas je vazno, da je nakon pada Jajca 1527. godine zapovjednik Vrbaskog grada Andrija Radatovic, videci da se ne moze obraniti od Turaka, zapalio tvrdi grad i varos i sramotno pobjegao. O mjestu gdje je ovaj grad lezao ima vise kombinacija. Nije iskljucena mogucnost, da je ovaj grad Vrbas lezao na teritoriji danasnjeg Donjeg Sehera i izgradnjom ovoga da je nestalo traga starom gradu Vrbasu, koji se spominje u poznatom tursko-ugarskom ugovoru od 1519. godine napose, a Banjaluka (danasnji Gornji seher) napose. Naravno, ovo je nova pretpostavka.


Dakle, nije sporno da je Banjaluka postojala na mjestu sadasnjeg Gornjeg sehera. Godinama su se raspoznavali ostaci starog grada kod mosta preko rijecice Sutrurlije i jer je i turski geograf i polihistor Hadzi Kalfa (Catib Celebija), iz sedamnaestog vijeka, za taj grad zapisao da je uzet od nevjernika, a to upravo podvrdjuje da je postojao u predtursko doba. S druge strane, u zakladnici bosanskog sandzakbega Sofi Mehmed-pase iz 1554. godine, u danasnjem Gornjem seheru, posebno se spominje tvrdjava Banjaluka, zatim Podgradje pod njom, dok se imenom kasaba naziva naseobina s obje strane Vrbasa. Ova zakladnica je ostavila jos jedan dragocjen podatak o lociranju nekadasnje Banjaluke.
Naime, u njojzi se govori o trzistu s obje strane ceste na desnoj obali Vrbasa, na kojemu se vrsi prodaja zemaljskih proizvoda. Dakle, ova zakladnica Sofi Mehmed-pase nepobitno kazuje da je u Gornjem seheru bila Banjaluka u kojoj su glavni objekti bili stari grad, zatim "Podgriradje" (Podgradje), "kasaba" i "trgoviste".

Ali i u Donjem seheru, u predturskom razdoblju, postojalo je, po svemu sudeci, jedno naselje. Na to upucuju imana brda Laus i rijecice Crkvene, a po usmenoj predaji tu se nalazila crkva vetog Ljudevita Lajosa (otud i ime Laus), a postojalo je na brdu Laus i katolicko groblje na kojemu su bile zidane grobnice kako gradjana tako i franjevaca.

Podaci iz predturskog doba takodjer kazuju da su stanovnici Banjaluke, koja se u to vrijeme nalazila u jajackoj banovini i bila uz Jajce najutvrdjeniji grad u dolini Vrbasa, (Banjaluka i Jajce najvise su odoljevali turskom prodiranju), za vrijeme turskog pustosenja u ovim krajevima, 1494 i 1495. godine dobivali pomoc od hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. Kada je palo Jajce, pala je i Banjaluka. Vjerovatno je utvrda Stari grad (koji Hadzi Kalfa naziva Gornji grad, iako se u narodu i ispravama spominje kao Stari grad), pala neostecena u ruke Turaka. Posto je utvrda bila na mjestu s kojeg se mogaovrsiti nadzor nad obje rijeke, Vrbas, Suturliju i ceste, Turci su u nju uveli svoju posadu sa dizdarom koji je bio potpuno samostalan. Neizvjesno je kada su Tursci ovu utvrdu napustili, ali mnogi drze da je to moralo biti do kraja sedamnaestog vijeka. Zakladnica Sofi Mehmed-pase, koja je pogranjena u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, jedan je od najvrednijih dokumenata o istoriji Banjaluke u prvim godinama turske okupacije. Prije nego je Sofi Mehmed-pasa prenio stolicu bosanskog sandzak-bega iz Sarajeva u Banjaluku 1533. godine, Gornji seher, kao mjesto s tradicijom i okolnim brdima koja su u cijelosti zadovoljavala "pravo na vidik" (pogled na rijeku sa svakog prozora) stambene zgrade su pocele nicati iznad Vrbasa i Suturlije. Odluka Sofi Mehmed-pase o premjestanju sjedista sandzaka uveliko pospjesuje jacanje Gornjeg sehera (Banjaluke) i odvija se "uzurbanim koracima". Za nesto preko 100 godina gradnje, sve do upada austrijskih ceta 1688. godine pod vodstvom Ludviga Badenskog, Gornji seher je mnogo izmjenio svoj izgled. Sofi Mehmed-pasa, kako u zakladnici stoji, podigao je brojne objekte i ustvari, je udario temelje razvitku najstarijeg banjaluckog naselja.

Zahvaljujuci njemu, pored dzamija sagradio je citav " mali grad". Gornji seher je dobio prvi drveni most preko Vrbasa (koji je spajao dvije obale od Careve dzamije - na lijevoj, do Sofi Mehmed-pasine dzamije-na desnoj obali Vrbasa, koju je zbog omanje jame kockastog oblika u unutrasnjosti narod prozvao Jama dzamijom. Podigao je i tri mlina; jedan priobalni sa dva kamena, a dva na ladjama sa pojednim kamenom.. Istodobno je otkupio u neposrednoj blizini pogolemo zemjiste dobre obradive zemlje s vinogradima i vocnjacima I sve to ostavio vakufu u zduzbinu.

Iznenadni upad austrijski trupa 1688. godine u Gornji Seher oznacio je, dobrim djelom, kraj jednog uspjesnog razdoblja. Austrijske trupe, prilikom povlacenja, zapalile su ili porusile mnoga zdanja. Nestalo je gornjoseherske carsije i ducana, mlinova i mosta, hamama i dzamija. U kasnijem razdoblju nesto je obnovljeno, ali nikada nije dobilo svoj prvobitni izgled. Stanovnici Banjaluke nisu napustili svoju najstariju naseobinu i iz tog najuspjesnijeg razdoblja razvoja Gornjeg Sehera ostalo je kao nepisani zakon "pravo na vidik", pravo na pogled na rijeku, koji se postovao u ovom kraju prilikom gradnje zgrada, kako komsija komsiji ne bi zaklonio vidik na rijeku.

U ranom turskom razdoblju, u kojm je obrazovana prva banjalucka carsija orijentalnog tipa, srediste Gornjeg Sehera, koje je bilo posebna mahala, dobilo je ime Huncarija, odnosno Careva mahala (jer se, uglavnom nalazila oko Careve dzamije), zatim je po stavljacima koze u Vrbasu, mahala nizvodno Vrbasom od usca Suturlije dobila ime Tabaci (sirenjem se mahala podjelila na Gornje i Donje Tabake), dok je nizvodno od Tabaka, po vojvodi Kubadagi, sefu policije, koji je imao posjede i u Hunccaraji, a po dzamiji koju je Kubadaga podigao, novoobrazovana mahala dobila ime Kubadugina.

Na drugoj strani Gornjeg Sehera, uz staru rimsku cestu, koja je vodila prema Mrkonjic gradu i prema rimskoj postaji Lamatis (Sljivno), iznad Huncarije, uzvodno u brdu, nastala su naselja - mahale Grab i Dzaferagina, po osnivacima dzamija. Ubrzo Osman sah (u pisanim izvorima Osman Han), drugi poznati banjalucki sandzakbeg, osniva i svoju mahalu, nakon cega dolazi do osnivanja mahala Kalanderija (Siljkova) i Sitarija,. Deseta, vjerovatno najstarija mahala u Gornjem Seheru, jer su banje bile poznate od davnina, nalazila se na desnoj obali Vrbasa u predjelu banja i po njima je dobila ime Ilidza. U naselju Ilidza do prije tridesetak godina, postojao je jedinstveni spomenik musala kakve su Turci odmah po dolasku u naselja znali podizati, umjesto dzamija, jer nije iziskivala goleme novce i vrijeme (po nekim predanjima bila je to musala podignuta u cast Sultana Sulejmana II, koji je navodnjo u njoj klanjao na povratku poslije opsade Beca).