KAZIVANJA, BANJALUKA NEKAD... je mjesto gdje se postavljaju pisma upućena na SKIBYusa koja iznose Vaša sjećanja na pojedine ljude, događaje, dijelove grada, uspomene...... isto tako ćemo da postavljamo citate iz knjiga, koji govore o staroj Banjaluci, a koje mi pronađemo ili od Vas dobijemo. Ukratko, KAZIVANJA možemo objasniti sa dvije riječi "evociranje uspomena", kojih se rado sjećamo kad nas na njih netko podsjeti, i zato sjetite se, pišite i šaljite na: e-mail

TAKVA JE NEKAD BILA NAŠA BANJA LUKA U AUGUSTU MJESECU

Kao rođeni Banjalučanin uvijek sam se radovao mjesecu Augustu. Glavni razlog radosti bilo je beskrajno uživanje u vodi.
Mada smo mi u Banja Luci imali više rijeka za kupanje, od kojih je u nekima vodapostajala
topla još u junu, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čak nekada i Crkvina,naravno kad je još
uvijek bila rijeka a ne gradski kanal.

Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, tj. u vrijeme kad je voda i u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke.
Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, svo do Trapista.
Plaža je bilo bezbroj, uređenih ili neuređenih, pravih pjeskovitih plaža, kao što je bila ona na Halilovc, ili prekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa, uz obalu koja se nazivala Pod orasima, i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji.
A kupača je bilo svih vrsta.
Od male djece koja su se brčkala u plićacima uz obalu, do onih odraslijih i hrabrijih koji su skakali u zelence i virove, pa i najopasnijih od svih virova, a to je bio vir ispod tvrđave Kastel, nazvan Švimšul, u narodu zvani Šimšur (nekada je tu bilo učilište plivanja za austrougarske vojnike), pa do onih meraklija i bolje oklopljenih masnoćom, koji su se spuštali niz valove Vrbasa, od prvog mlina kod Podgaja do Ade, a to je značilo oko 3 kilometra plivanja nizvodno Vrbasom.
Ovaj način uživanja u vodi bio je olakšan činjenicom da je Vrbas brza i plahovita rijeka , da je takav čak i kad teče kroz grad, pa voda nosi i kad čovjek ne pliva nego se samo održava na njoj.

PIJACA

August je inače u Banjaluci bio prebogat i na druge načine.
Bogata banjalučka okolina davala je ogromnu količinu svakojakih plodova.
Pijaca, čuvena banjalučka govedarnica, (meni dragi i poznati Banjalučanin Kjazim Krajišnik kad sam ga 1995. godine sreo u Zagrebu, a on tek protjeran iz tadašnjeg banjalučkog pakla, na pitanje: "Kjazime, ti si sad iz Banja Luke, kako izgleda grad?", odgovorio: "Tunjo, ti znaš kako je izgledala banjalučka govedarnica, sad je sav grad jedna govedarnica.") koja se pružala od Hadžijinog hana i Bezistana do Vrbasa, s Kastelom, na jednoj i našom starom i dragom Gimnazijom, koju su neke budale dale srušiti nakon zemljotresa,
na drugoj strani brdašceta oko nje.
Primala je stotinama kola punih lubenica, dinja, raznog drugog voća i povrća u bezbrojnim količinama. Predveče je bilo moguće na pijaci kupiti kola lubenica za deset starojugoslavenskih dinara,
stotinu biranih paprika za dinar, kilogram pečene janjetine za četiri dinara itd.
Da o tikvama, kupusu, karfiolu, grahu, grašku, mahunama putericama, sakrskama (kabacima), krastavcima, paradajzu, patlidžanima, mrkvi, peršunu, cvekli, kelerabi, prasi i drugim vrstama povrća, se i ne govori.
Tu se nije trgovalo na kilo ili dvije, nego đuture i na vreće.

U Augustu su pristizale i prve jabuke petrovače i šarenike, kruške karamanke i kaluđerke, te rane šljive. Svega je bilo u izobilju.
Sunce, lijepo vrijeme, lijep grad, fini, veseli i ugodni ljudi i voda za osvježenje.
A posebno sjedeljke uz Vrbas u ranim predvečerjima, uz mezu pa i uz muziku, davale su Banja Luci
idiličan ton mirnog, lijepog, veselog i za život ugodnog mjesta.
Kao djeca, a za nas je raspust bio raj, kao da smo svi čitali strip o Plavobradom i prihvatali
njegovu čuvenu i svima nama omiljenu izreku "zbogom školo, nisam te ni volio",
uživali smo u blagodetima raspusta, bogatstva vode, sunca i drugarstva.

Takva je nekad bila naša Banja Luka u Augustu mjesecu.

Banjalučko polje pružalo je užitak u igri loptom za stotine grupa djece koja su po hiljaditi put igrala prvenstvo mahala, pa između mahala, pa za prvenstvo cijelog grada, jer je Banjalučko polje bilo stjecište sve djece koja su iznad svega volila nogomet.

Svi smo u toj našoj Banja Luci bili izmješani. Nismo se ni po kojem kriteriju dijelili,
osim po tome da li je neko dobro ili loše odgojen, ili je neko prgav i svadljiv, a neko dobroćudan,
da li je neko oštar u igri, a neko fini tehničar i slično.
Dobroćudni su u tadašnjoj Banja Luci bili u ogromnoj većini.
To se moglo najbolje vidjeti iz činjenice da su bašte sa kukuruzima, krastavcima i
voćem bile otvorene i svako od nas je mogao u bilo čijoj bašti ubrati kukuruz da ga ispeče
na vatri uz Vrbas, ili da ubere koju šljivu ili drugu neku voćku.
Ponekad nas se znalo naredati po desetak čekajuči da nam Mukelefa Muharembegovce Ibrahimbegovićke
ili neka druga komšinica, namaže krišku kruha sa obaveznim šljivovim pekmezom.

AUGUST - MJESEC ZLA

A onda se jednog lijepog dana August pretvorio u mjesec more i zla.
Došli su zli ljudi i počeli ubijati druge ljude, zbog njihove vjere i nacije.
Počeli rušiti bogomolje i slično, što je nama bilo neobično i teško, jer se među nama,
za djecu to mogu sigurno tvrditi, teško i razaznavalo ko je koje vjere ili nacije.
Nastalo je mučno vrijeme.
Znam da su ustaše počele ubijati i da su prvo ubile Njegovo Preosveštenstvo vladiku
banjalučkog Platona, a zatim je otvoren lov na ljude, sve one koji im se nisu sviđali.
Svijet se izokrenuo. Ljudi su hametice bježali, ako su mogli i imali para da se otkupe.

Pošteni ljudi, njih 345 muslimana, na čelu sa muftijom Nurkićem i gradonačelnikom Halidbegom Džinićem su potpisali tekst Rezolucije u kojoj su oštro osudili ubijanja, progone i svaku vrstu terora, te kazali da ne mogu poštovati i podržavati državu koja progoni svoje građane samo zato što su druge vjere i nacije.
Bio je to jedinstven gest građanskog morala i hrabrosti, može biti zadnji u nas uopšte.
Nikad se više, naime, nije takav jedan gest, kao što su bile poznate muslimanske rezolucije
protiv ustaškog terora iz 1941. godine, na ovim prostorima ponovio.
Ali ubijanja jesu i to multiplicirana, tj. u mnogo većoj mjeri i okrutnije.

Nastao je muk i tajac, ljudi su hodali kao sjene.

Pokušali su još ranije, jednim demonstrativnim protestom povodom dženaze jednom
poludjelom hodži kojeg je u dvorištu ludnice na zvjerski način ubio jedan ustaški oficir,
ali su svi vodeći ljudi, oni koji su potpisali Rezoluciju protiv progona Srba i Jevreja i organizovali protest, ubrzo završili (marta 1942. godine) u logoru Stara Gradiška.

U mojoj familiji događaji su išli ubrzano i tragično.
Moj najstariji brat Safet je uhvaćen od strane poznatog ustaškog policajca Jileka i završio je u Jasenovcu. Braća Ifet i Ismet i snaha Rada (Rada Vranješević, inače kći poznatog banjalučkog prote i prvaka zemljoradničke stranke Đorđa Vranješevića, je bila udata za mog brata Safeta) su otišli u partizane,
sestra Zilha u ilegalni život, a otac Sulejmanbeg je nasred banjalučke čaršije, pred poznatom i omiljenom kafanom Saliha Gušića koja je bila preko puta džamije Ferhadije, javno vrijeđan i maltretiran od strane ustaškog agenta Ibrahima Kolonića, pao u komu 5. augusta 1941. godine i iz nje se nije probudio tri dana, kad je preselio na bolji svijet.

Od tada je za mene august postao mjesec tuge i bola.
Nažalost, rođen sam 3. Augusta , pa bi se trebao radovati, ukoliko uopšte u naše vrijeme
rođenje još može da predstavlja akt radosti, a ne teške brige za neizvjesnu budućnost
koja naš porod čeka u ovakvom svijetu kakav je danas.

AUGUST - PONOVO ZLO

Kao i svake godine i ove je došao August, moj rođendan, godišnjica tragične smrti mog oca Sulejmabega, godina kad je započelo vrzino kolo koje se, evo, ne smiruje ni dan danas.
Mislim na Banja Luku, mislim intenzivno na moje drugove iz djetinjstva, kojih tamo i na svijetu više nema. Oni sretniji su pomrli, kao nama svima dragi "daidža" Refko (Refik Bahtijarević Pišta),
Nerkez Smailagić Nerko, Irfan Maglajlić Fifi i njegov brat Čik, beskrajno i raznovrsno
talentirani Stjepan Boban, tihi i zamišljeni pjesnik Anto Ćosić, lijepi Besim Karabegović Besko,
uporni i fanatični vjernik istine Zlatko Hadžiabdić Folan, veseli Muhamed Softić Žuna,
prefinjeni pjesnik i prevodilac Sadić Sead Sejo i toliki drugi moji dragi drugovi i prijatelji.

ZAŠTO ??

Ono što čini nesavladivu tugu je činjenica da su svi poumirali protjerani iz svog grada,
u nekoliko preteških godina života ni na nebu ni na zemlji, u vremenu zla i nevolje,
u doba poniženja i zla koje se sručilo na naš grad u liku pobješnjelog seljačko-
primitivnog velikosrpstva, toliko monstrouznog, da mi je Raskan Suljić,
jedna od najpoznatijih ličnosti nekadašnjeg banjalučkog života, svjedok XX vijeka u tom gradu,
poznati fudbaler FK Krajišnika, još poznatiji tapetar, koji je stvarao namještaj mnogim
banjalučkim kućama, bio alfa i omega onog tipa čaršijskog života i najbolji prijatelj i komšija nekad poznatog banjalučkog sudije, u sudnici i na fudbalskom igralištu i također igrača Krajišnika,
Perenčevića, kazao prije tri godine, a Raskanu je tada bilo 98 godina:

"Tunjo, nikad nisam mogao zamisliti da je sve ovo što se dogodilo u Banja Luci moguće.
Ne računam tu rušenje svih džamija, uništenje svega što podsjeća na muslimansko ime i znak života,
ali računam na ljude i barem ostatak ljudskog stida i suosjećanja.
Za mene koji sam uvijek bio sa Srbima, koji sam igrao u Krajišniku, koji sam potpisao rezoluciju protiv progona Srba kad je glava letjela i za najmanju stvar, mene, koji sam bio najbolji komšija,
prijatelj i suigrač pokojnog Perenčevića u Krajišniku, a u taj srpski klub sam otišao samo zbog njega,
da ne bi on sam sa Hiseta bio u njemu, nego neko i od nas muslimana da bude s njim,
iz stana i iz grada istjeraju njegovi unuci i to riječima:

" Idite, vi ste nama Srbima nanijeli najviše zla ".

Znaš li ti Tunjo, za bilo kakvo zlo koje smo mi muslimani u Banjaluci ikada nanijeli Srbima, ako boga znaš?"

ČUĐENJE BEZ GRANICA

Bio sam fasciniran mirom i sigurnošću kojom mi je Raskan to kazao, odsustvom svake
mržnje ili osjećanja resentimana, osim beskrajnog čuđenja nad ljudskom prirodom
i činjenicom da je tako nešto, inače nemoguće i nezamislivo, ipak moguće među ljudima.
Nije, naime, nezamislivo da čovjek čovjeka ubije. Nije nemoguće da čovjek čovjeka opljačka.
Ali da čovjek čovjeka mrzi zbog toga što mu ovaj nikada nije pokazao ništa drugo do li osjećanje solidarnosti, ljubavi i prijateljstva, to odista zaslužuje čuđenje bez granica i pitanje:

Kako je i šta je to u ljudskom mozgu, u duhu ili prirodi čovjeka, toliko pokvarljivo, do te mjere trulo da se izgubi svaki trag ljudskog identiteta, onog milenijima teško stvaranog humanog identiteta čovjeka i da zavlada puka i otvorena životinjska priroda nad ljudima.
I da se to dogodi tako masovno i bez razloga.
Taj problem, koji je bio impliciran u Raskanovom pitanju koje mi je postavio u Starom gradu na otoku Hvaru gdje sam ga jednom prilikom slučajno susreo, proganja me svaki dan.

A u Agustu mjesecu osobito intenzivno. Ne znam na njega odgovor, a čini mi se bitan.

Akademik Muhamed Filipović

LOS MUCHACHOSI	LOS MUCHACHOSI

17 .8. 1994.
Ovih dana pronijela se vijest da je Bure, koga svi tako zovu i svi znaju u gradu, poginuo.
Da tragedija bude veća, to se desilo još `93. u Augustu a pošto vijesti do nas stižu sa
zakašnjenjem, tako je i ova, tužna, pretužna, stigla tek ovih dana.
Sudbina je njega i njegovog druga Avdiju odvela u Hercegovinu, i tu su obadva poginula.
Moj Sejo i ja, sa suzama u očima, evociramo uspomene na njega.
Mislim da ne postoji osoba u gradu koja ga nije voljela.
I u mašti vidim Bureta (`ko mu je samo dao taj nadimak), kao da se "valja" u hodu,
uvijek nasmijan i spreman za šalu.

Bio je pjevač u sastavu "Los Muchachos" koji je bio popularan tih godina u gradu,
A i van granica BiH, posebno u izvođenju južno-američkih i meksičkih pjesama.
U pjesmi "Momačko veče" opet ga prepoznajem, kad kaže:

"Zaljubih se iznenada u nekakva crna vraga.
Iz oka joj munja sija, neću više ja u zijan" ,

Kao da upućuje riječi svojoj prelijepoj ženi Ademi, Mostarki, po koju su on i moj Sejo jedne zime išli u Mostar sa starim " Renolom 4 ", pa negdje u Hercegovini imali defekt i ostali na putu, popravljajući ga.
Bure je ostao besmrtan, jer je ostavio iza sebe divne pjesme i sječanje na izuzetan lik čovjeka. Zato su ga mnogi voljeli, kao i ja, jer ga nisam odvajala od svoje braće.
Uz Bureta se svakako prisjećam raje sa Ilidže, divnih i skromnih momaka i mnogobrojnih porodica i drugih komšija, od borova pa do Sitara.
Sve te porodice sa Ilidže, Sitara, Dolca, Novoselije, Graba, Čaršije, Tabaka, živjele su kao rod. Obale Vrbasa bile su sastajalište mladeži, posebno u ljeto, kada bi se smjenjivala kupanja: malo u hladnom Vrbasu, a malo u toploj sumpornoj vodi ispod kuće Mustafe Trokića.
Skoro svako je imao voćnjak, ali bilo je slađe voće iz tuđih bašči.
Znao je neko i batine dobiti, ali to su sve drage uspomene.
I svi mi koji smo voljeli svaki naš kutak, Vrbas, naše bašče,
vočnjake, znali smo se voljeti, ali znali smo i biti skromni i radovati se sitnim stvarima.
Ovi "NOVI" nikada neće znati za Hradanovac, Sofru, Iliman, Kazane, Trokin brod, Šugavicu, Hadži-Hivzinu, Tekiju, Mlinove, Sedre, Halilovac, Studenac, Sokolovac, Grab, Abaciju, Adu, i druga mjesta, oni neće znati uživati u pojedinim dijelovima, niti će znati upravljati kajakom uz plahovit Vrbas.
Ne znam da li je iko ostao od Ilidžana, ali znam da se većina rasula po bijelome svijetu, kao što je sudbina odvela našeg Bureta u Hercegovinu.

Iz knjige "Sjećanja na oteti grad" SAIME-VIŠIĆ KURJAK

(Zahvaljujem se gospođi Saimi na ideji i dozvoli da koristim članak iz njene knjige)


****************

Moje sječanje na Alispahić Hamdiju - Bureta ( otac Ibrahim i majka Hata )
je vezano naravno za njegovu pjesmu i druženje uz gitare
Veke, Niske, Čute, Ismeta i drugih na Brionima i u motelu u Šeheru.
Na njegovu vedrinu, njegov vječiti osmijeh njegovu besprijekornu improvizaciju bilo koje naše pjesme na engleskom, španskom i drugim jezicima koju je mogao, koliko se ja sjećam, još samo tako da izvodi Hamdija Čustović nekadašnji Tom Džons sa Miljacke.
Ovih dana dok sam postavljao ovaj članak nisam mogao da se otmem sječanju na mog velikog prijatelja iz djetinjstva i momačkih dana a takođe i Buretovog najboljeg prijatelja rahmetli Avdić Avdiju - Akana, koji je zajedno sa Buretom poginuo za vrijeme rata u Mostaru.
Zamolio bih sve koji znaju neke podatke o njima ili imaju njihove slike da mi se jave.

Sakib Jakupovic

August 14.2005.god.

Ostaci temelja nekadasnje dzamije u Novoseliji ukazuju na to da je ovdje postajalo naselje sa nekoliko desetina kuca. O kulturi tadasnjih stanovnika govore i ostaci vodovoda dugog preko 1.200 metara, koji je izgraden istovremeno kad i ovo naselje. Cijevi vodovoda bile su napravljene od pecene gline, a postavljene su od Banovickog vrela, koje i sada postoji, od samog centra naselja. Interesantno je pomenuti da su mjestani ovim vrelom sluzili sve od 1914. godina, odnosno do izbijanja prvog svjetskog rata.

Pa ipak, Desna Novoselija je, kako nam rece jedan od starijih mjestana, nastala po svemu sudeci mnogo ranije od Lijeve, gdje je nekada, kao i u centru Banjaluke rasla hrastova suma. Po svjetlosti lojanica i fenjera koje su nosili ljudi silazeci uvece sa okolnih brda do kuce moglo se zakljuciti da je na toj obali rijeke zivjelo vise stotina stanovnika.

Duga je prica o dvije Novoselije na obalama vjedno pjenusave rijeke- prica o skromnim i uvijek cutljivim ljudima, ljudima koji su bili stijesnjeni ne samo obrancima Sehitluka, Manjace i Cemernice, nego i raznim istorijkim zbivanjima.Dugo cekanje u mjestu, samo povremeno narusavani mir i opet ono famozno bosansko >>nista<<, bili su poceci, ali ne i kraj zivota ovog naselja. Dugo su godina veliki drveni camci, koje ovdje jos uvjek zovu kerepi, bili jedina veza ova dva naseljena mjesta. Tako je bilo sve do 1955. godine, kada je izgraden novi zicani most.

Neki stariji Novoseljani, jos i danas se sjecaju damdzije Avde Jahica, covjeka snaznih misica, koji se od kraja zivota nije rastajao od rijeke. Poslije njega, ovaj posao prauzimali su sa koljena na koljeno Tahir, Adil i Adem Tulek. Sve dok celicne niti mosta nisu spojile dvije zelene obale. Istina, tu je i ranije postojao drveni most, kojeg se danas, nazalost, u citavoj Novoseliji niko ne sjeca. Samo hrastovi direci i grede, koje su duge i po deset metara, govore o tome da je izmedu dvije Novoselije, iduvjek postojala cvrsta veza.

Medutim , pouzdano se zna da je najveci dio istorje ovog naselja, vezan za ime nekog Behram-efendija, koji je prema kaizvanju najstarijih mjestana, po naredbi sultana prognan iz Sirije. Prema ispitivanjima profesora Bijelica, koji je ovdje boravio negdje tirdesetih godina ovog stoljeca, da se zakljuciti da je Behram pripadao carskoj porodici i da je u toku svog dugog i mukotrpnog zivota stekao veoma visoko obrazovanje. Ispitujuci arabeske na ulaznom portalu dzamije Bijelic je procitao i preveo ove Behremove rijeci:

"Zivot mi je bio tezak, proputovao sam mnogo i naucio sam mnogo. Napisao sam i napisacu mnogo knjiga, koje ce jednoga dana otici u bescijenje."

Za Behramovo ime vezana je i jedna legenda koju i sad rado prepricavaju u Novoseliji. Jednoga dana, kaze legenda, krenuo je iz Tranika po vezirovoj naredbi u Banjaluku novi kadija. Došavši u Novoseliju, on je vidio Behrama, kako cuvajuci stado ovaca sjedi i pise.

Kadija se naravno, mnogo zacudio i prisao cobaninu, ali kada je vidio sta i o cemu cobanin pise, on se smjsta okranuo i vratio u Travnik. Sta cu ja u Banjaluci, rako je on, nakon svog povratka veziru, kad tu i cobani znaju vise nego ja sam.

Salih KONJHODZIC......1968 godina.

Banje su na desnoj vrbaskoj strani, prilicno uz vodu, u onom kraju, sto od prilike spram tvrgjave zapocinje i proteze se sat daleko gore u brdski tjesnac. Sav se taj kraj prostire sasvim uz rijeke i uz Ponir. Brdo se uzdize isprvice 100, a dalje gore 300 stopa nad rijeku i opada u nju na gdjekojim mjestima kao strma stijena.

Rijecno je korito stjenovito, pad je jak i sumi jos i jace radi sutava, sto su udesene za bezbrojne mlinove.

Rijeka je siroka nekih 300 stopa. Na drugoj strani zapocinje opet visina humcima, na kojima stoje vocnjaci.

Tjesnac se vijuga kao zmija, kuce u njemu cas izviruju, cas opet nestaju, pogdjegdje stoji koja dzamija med tihim bascama i stijenama, voda sumi, a mlinovi klopocu--to ti je idila, sto je samo mozes zamiliti. A u toj idili leze na dva mejsta rimske banje. Prva je banjka blizu jednog mosta, sama rusevina, iz koje izvire toplica. Tu se je u sedamdesetim godinama naslo 600 rimskih novaca, valjda cijela kupalisna blagajna. Nesto dalje uz rijeku stoji banja, sto i danas jos sluzi, masivna zgrada s kubetima koja je, vele, sagradena u sestom vijeku, a uz nju jos jedna zgrada, opet razrusena.

U bilizini imaju jos tri vrela, do danas niti negradjena.

Svuda med kucama, bascama i poljima leze muhamedovska groblja, cesto kao veliki klinovi med najljepsim plodovitim poljima. Mrtvacki je kult jamacno veoma lijep i u neku je ruku opravdan, no opet ne trebaju mrtvaci da potiskuju zive ljude s njihova posjeda, a u nekojim bosanskim gradovima skoro da je tako.

Da vazda i svagdje gledas grobne spomenike, nije bas ni svakomu po cefu, makar da smrt na Balkanu ne hoda u mradnoj zalobnoj odobi. Groblje je tu polje s razasutim nisanima, a po grobnlju pasu po volji ovce i koze. Samo uz dzamije su groblja, ma da se ne njeguju, opet ogregjena i sva u zelenilu.

To je zelenilo na svim stranama i jeste najveca drazest u ovom brdskom kraju, gdje nema prave visoke sume. Visovi sto iskakuju po visoravni pokriveni su grmlje, koji je gdjegdje jedva od koljena, a gdjegdje i vise od covjeka i gusto da ne mozes lako prodrti. Kvrgavi dzbunovi crnograbovi, bodljikavo kruskovo drvece, krzljavo sve redom, gusti grmovi bukava, lijeski, glogova, javorova, smreka, svi ponizno priklonjeni k zemlji, kao da ih je oluja pognula, - to ti je ovdje suma.

A opet izviruju iz nje biljke, sto te prenose na najtopliji jug. Sitni grimizni svjetovi brocike ( Galium purpureum), grancice veprinjaka, cvjetnate glavice sitnih bijelih crnomodro iscjevkanih svjetova lisnate djeteline (Dorycnium herbaceum) mirisavi cvjetovi skrizaline, cetinjavi klasovi kresca ( Cynosurus eclivatus) skrivaju se u grmlju ili se liepe po pukotinama golih stijena, sto se po gdjegdje javljaju na prostoru od nekoliko cetvornih metara, kao ozbiljna opomena, koja u malom predocuje strasni krs.

Nakon cetiri sahta voznje u seheru si Banjoj Luci. Prije nego ces u varos sretas na desnu Petricevac, novi samostan franjevcki. NIje se jos mogla crkva svrsiti, jer se Turci pobunili, po nagovoru, kao kazu srbskih ucitelja, koji mutno gledaju na taj napredak latinluka. Po lukah sot se od zapada niz Vrbas izvijaju, od Jajacke stine i Malibuca, izmedu Brankovca i Ponira, Otegla se Banja Luka do saht i po dugljine.

Stanovnici se mnoze jere ih danomice od svakle pridolazi. Trguje se u zito, u voce, u vino, u pivo, u maili i u veliki zub, u svinje , u gvozde..itd... Banja Luka danas broji, kazu, preko dvadeset hiljada dusa. Bit ce ih tri hiljade hriscana, hiljade krscana, a ostalu su Turci, zestoki krajisnici. Kad dolzasi od posavja, lijepa ti se kaze Banja Luka zidanim kucama hrisanskim i krscanskim ,velikom vojarnom, samostalnom milosrdnica i srpskom bogoslovijom.

Kroz tu, sto Turci zovu Gola mahla, prolazi se u Donji seher, kojeg spaja most preko Vrbasa sa drvenim i opalim begovskim sarajima. Donji seher je cisto turki grad, u njem je najzivlja trgovina. Okolo Feradije okupolja se cvijet bosanskoga turstva: stariji da tu po cesmom, sto se rastocile okolo dzamije, oavdes uzimaju, a mladi da slusaju slave Muhamedove, kad adzije zbore o cudesima sto vidise na Cabi i o velikoj moci stambilskoga Padise, kojemu sluze svi kaurci carevi. Ferdaija banjalucka sjajna je licem, bogata uspomenami: bjelilo i zelenilo sa svih strana iznutra i s'vana nasarani obloci, zrcalo biljura svijeh cvjetova, obilje suncanog svijetla pri danu, car srebrnih svhetljka pri noc, zubor cesma koji se razlijega kroz svodove dzamije i stapa se jekom molitava sa visokih munara, to prodiralo u dusu i zanosilo odmetnike svoga roda da mu budu krvoloci, kakvih ne bilo do Cerkesa. Krvava je krajina.....

30.VI 1874. Mihovil Pavlinovic

Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano lezi prude bes mjere i konca. Malim trudom mogao bi se dakle ovim prudem nasipati drum sve do Banja Luke, ali lijenost i nehanstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i mocvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kucu i zemlju. Malo podalje tece opet preko puta drugi potok Dragocin, od kojega nosi okolica ime Dragocin-polje. Slijedi neznatno selo Dervisi i opet zapustene livade s mnozinom stadah od ovacah, i tada se dode do hana liepe Vide. Ovamo se navratjaju skoro svi putnici Turci i krscani sto putuju u Banja Luku. Magnet sto ih ovamo vuce jesu dvije djevojke, jedna Turkinja, a druga Djaurka, sto stoje u sluzbi lijepe Vide, koja sada, kako sam cuo, nije vise uprav lijepa, jer je vec pristara, no nosi na svoje krupnome tijelu mudru glavu, pa znade iz nauke svoga prosastnoga zivota sto vuce najbolje ljude i momke u samotna mjesta. Napokon dodosmo poslije tri sata voznje na veliko Banjalucko polje, pusto sa stotinama grabah, jaminah i mlakah, a prekrstjeno drumovi sto ih ponacinise s vremenom kiridzije kako kome po volji bijase.

Pred nama lezase Banja Luka sa svojimi 42 dzamijami, od kojih je najveca Feradija, sagradena oko g.1576. od poturice Ferhad bega.

Varos se pruza podrugi sat hoda uz obadva kraja rijeke Vrbasa, a za njim uzdize se lijepa planina Ozmaca ili Osmina...

Kuce banjalucke sve su na jedan kat. Po sredinin ulicah ima blata ko koljena, s kraja, kuda ljudi hodaju, kaldrmano je malim kamenom, ali kazu da je ta kaldrma jos od Kulina Bana, dakle preko 700 godinah stara. Ne znam da li je u tom vrijerna tradicina, ali kako je kaldrma crna i poderana, mislio bi da je nesto istine. Na carziji imade mnozina ducanah zbitih po istonom ukusu iz dasakah. U njih se vidi vec mnogo kojekakvih beckih i terstjanskih sitnarijah, sto nece bas usreciti Bosnu. U takvom tijesnom ducanu sjedi trgovac citav dan, tu prima prijatelje i prihodnike, pa ustaje rijetko, i onda kada daje komu robu na prodaju, jer mu sva roba ne stoji dalje nego sto on rukom dosegnuti moze.

Ja posjetih u takom ducanu veoma postena Turcina Jusufa Sibica, najbogatijega trgovca u Banjoj Luci, kojega pocamsi od kajmakana svi rado vide i polaze.

Ivan KUKULJEVIC .....1857 godine.

Stari grad Banja Luke je jusno predgrade Gornji Seher, drazesni kaos od kucica, skrivenih u cestaru (sipragu), mlinova, suma, vode i spilja od obalama.
Mlade djevojke jure preko uskih ulica, a zene u zaru stiskaju se plasljivo uz ogradu.
Na jednoj ogradjenoj livadi pod vedrim nebom stoji jedna propovjedaonica od kamena.
To je mjesto gdje se moli Bogu Sulejman Velicanstveni, koji se na svom vojnom pohodu za Bec zadrzao tu i molio.
Na jos starija vremena podsjeca rimsko kupaliste, radeno iznad jedne neutralen terme, a pecina od sedre na Vrbasu sluzile su Rimljanima odevidno kao mjesto za kupanje.
U Laktasima i Slatini Ilidzi, sjeverno od Banja Luke, ne javlja se samo slicna topla voda kao u Gornjem Seheru,
vec se otrkivaju kao kod terme i ovdje rusevine rimskih kuca...

Milena PREINDLSBEGER-MRAZOVIC .....1895

Seher se stere od jugoistoka prema sjeveru u duzini jednoga sata, s obje strane rijeke Vrbasa, ali je s jedne i s druge strane uzak. Pored toga sto pokraj svih kuca tece ziva voda, svaka bolja kuca (handan) ima vinograd, bascu, i ruzicnjak, divan kao zemaljski raj. S jedne strane sehera na drugu prelazi se na tri mjesta preko drvenih mostova na rijeci Vrbasu.

Ima svega cetrdeset i pet mahala, a najnaseljenije su: Ferhadpasina i Saraj-Mahala. U svemu ima tri hiljade sedam stotina lijepih ceremidon i sindrom porivenih kuca u dobrom stanju. Od visokih dvorova (saraj) istice se:

kajmakamski dvor, koji je vrlo lijep. I Ferhad-pasin dvor je na glasu.

Dzamije.- Muslimanskih bogolja (mihrab) ima cetrdeset i pet. Izmedu svih dzamija istice se poput carkse Ferhad-pasina dzamija. Svi su joj dijelovi porkiveni olovom. Lijepa je takode i Stara dzamija.

Medrese.- Ferhad -Pasina medrese je glasovita.

Mektebi.- Ima ih jedanaest. Najpoznatiji su: Ferhad-pasin mekteb i mekteb nekog Dzevri-zade-a.

Javna kupatila (hamami). - Lijep je i poznat Ferhad-Pasin Hamam. Njegova vruca voda ilidza je ljekovita a zgrada joj nije tako lijepa. U svakoj boljoj kuci (handan) izgradena su kucna kupatila s pecima (sobali hamam).

Carsuja.- Ima tri stotine ducana, jedan bezistan sagraden od tvrdog materijala. U njemu je i sada na kapijama s obje strane provucen gvozdeni lanac. On se sastoji od stotinu ducana. TO je zaduzbina pokojnog Ferhad-pase.

Javne kuhinje. - tu se nalazi Gazi Ferhad-pasin imaret ciju veledusnu sofru i danas besplatno uzivaju putnici i namjernici, a upravitelj (mutevelija) mu je njegov si Mehmed-beg.

Lazo Delic je bio banjalucka ziva legenda, sa onim stapom i  sa onom kosom i djelovao je po malo zastrasujuce, sa torbom i svojim pogledom onako uprtim negdje tamo ravno. Prolazeci kraj njega ili on kraj mene cesto sam pomisljao ..., da mi je samo znati o cemu on to ... bas tog trenutka razmislja. Pricalo se o njemu, ali sto jest, jest, da ja ipak priupitam moju majku Muniru, zivu legendu.

Hvala bogu poce ona ovako :"Ma sve je to poumiralo moj sine pa i Lazo, a kako ga necu znati, jos kad sam isla u osnovnu skolu, a on meni i mojoj prijateljici, da da idemo ispod njegovih jabuka i da sebi nakupimo. Kuca niska, ali podugacka, tacno se nalazila iza "Pivnice" u Gospodskoj ulici ili tacnije preko puta birtije "Grmec".

Imao je sestru Maru koja je bila udata za Borovnicom. Imao je Lazo i svoje privatno selo. Da je njegovo vlasnistvo pola Gospodske ulice mnogi su znali ali za privatno selo ...malo `ko.. Od familije je imao brata Jovu koji je zivio sa zenom Desom a brat mu Jovo bio advokat (u ono vrijeme  advokat se zvao "fiskal"). Jedno vrijeme je bio i ozenjen, ali ta jadnica je radila samo oko kuce. Kod njega su dolazila djeca na one dopunske iz matematike, jer on je stvarno i pored toga sto je predavao matematiku, bio pravi poznavalac svoga zanata ...

Imao je Lazo svoj imidz po cemu je bio prepoznatljiv, nosio je oko pasa lanac sa  katancem, od kojeg se malo kad rastajao... Zena sa kojom se na selu druzio je takodje posjedovala svoje selo, bila je kci od isto tako poznatog i priznatog banjaluckog advokata ..... znalo se da je volio neku ,ali .......mozda je to bio onaj njegov pogled tamo "Negdje u daljini pogled mu se gubi". Da neki pojedinci nisu culi od nekih starijih, `ko je Lazo Delic, tacno bi mu ono po nasem "udjelio sadaku", ali posto je bilo od uha do uha, boga mi i oni poput Milkana Gojica (u ono vrijeme imucan ), imali su i te kakav respekt prema nasem "profesoru".