MOMO I UZEIR
	1. - Stare kafane
	2. - Pijaca
	3. - Kemino pismo
	4. - Čuda neviđena
	5. - Novogradnje
	6. - Pismo
	7. - Bračne neprilike

EVO, RECIMO DA TE JE PUT NANIO U VARAZDIN,
u tamosnje Hrvatsko narodno kazaliste, i onako besposlen listas stare programske knjizice i afise. Godina je 1947. ili 1949, slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalisticke romanse u kojoj zaljubljena radnicka klasa pobjedjuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vidis lice mladica, sirokoga osmijeha i razrogacenih ociju koje kao da su upravo vidjele neko smijesno cudo komunizma. Mladic u ruci drzi radnicku kapu, mase njome ili nekome nesto pokazuje. Ne mozes skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne mozes vjerovati da nekoga svoga mozes sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.
Citas ime ispod fotografije: Rudolf Alvadj. Osvrces se, trazis nekoga kome bi rekao - vidi, pa to je Rudi Alvadj - ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varazdincima nista ne znaci. Njegovo ime nista ne znaci ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varazdina. Nesto pocinju slutiti tek kada se primaknes granicnom prelazu Izacic, ali cak ni u Cazinu i Bihacu vise ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa - Rudija Alvadja, ali se ipak zamisljeno mrste jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varazdinskoga kazalista da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada vise nece niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdzica.
Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi cestitavala Bozice i Bajrame cak i onda kada je samoj sebi bajrame i bozice zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tuznome nasem proleterijatu, rudarima, livcima i komsinicama s viklerima koje su jednom sedmicno palile radio da cuju o cemu danas eglenisu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadrzali smo za sebe jer su oni govorili o onome sto se samo nas ticalo ili su govorili na nacin koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu nista znacili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi racuna jer je o svima racuna vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla ponistiti tu smrtonosnu bliskost izmedju ljudi razlicitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi racuna. I nemojte sad reci da su toliko vodili racuna da su se na kraju poklali jer se u nasoj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge price i citanke koja ce biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjecanja. Tada je radio bio vazniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su zivjeli njegov zivot i brinuli sve njegove probleme.
Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, prica o Momi i Uzeiru vec je bila zavrsena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vjecnost ili za nesto sto je samo malo krace i solidnije od vjecnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani opcinskom gradskom odlukom po Djuri Djakovicu i Mahmutu Busatliji ili po nekom drugom paru nasih velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podlijezu promjenama politickih sistema i rezima. Vjecni su kao sto je vjecno sjecanje zivoga grada.
Rudi Alvadj i Rejhan Demirdzic bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. Kazalisna predstava zivi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok stakori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveci glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje nista osim price, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveci glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi Alvadj i Rejhan Demirdzic, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde nase povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.

Miljenko Jergović